top of page

Hemijsko oružje: Iranski program

Vojna parada u Iranu (foto: irna.ir) Istorija razvoja hemijskog oružja Irana oslikava složenu mešavinu strateških potreba, političkih kalkulacija i međunarodnih pritisaka. Od ranih optužbi za razvoj ofanzivnog programa hemijskog oružja do učešća u međunarodnim sporazumima poput Konvencije o hemijskom oružju (CWC), Iran ostaje jedna od ključnih tačaka međunarodnog nadzora kada je reč o proliferaciji oružja za masovno uništenje. Iako je Teheran formalno ratifikovao CWC 1997. godine, američki obaveštajni izveštaji redovno su ukazivali na proizvodnju i skladištenje bojnih otrova plikavaca, zagušljivaca i opštih otrova koji deluju putem krvotoka. Ove tvrdnje proširene su u izveštajima iz 2000-ih, kada su iznete optužbe za proizvodnju nervnih agenasa i modernizaciju iranske hemijske infrastrukture. Uprkos formalnim obavezama prema CWC, Iran je optuživan za prikrivanje svojih kapaciteta i aktivnosti. Hemijski kapaciteti Teherana nisu razvijani u izolaciji. Zapadni izvori smatraju da da su strani dobavljači, uključujući entitete iz Kine, Rusije, Indije i drugih zemalja, igrali ključnu ulogu u jačanju infrastrukture potrebne za razvoj programa hemijskog oružja. Početak razvoja tokom iransko-iračkog rata Rani razvoj iranskog programa hemijskog oružja neraskidivo je povezan sa iransko-iračkim ratom 1980. – 1988. godine. Sukob koji je počeo invazijom iračkih trupa na Iran, ubrzo se intenzivirao i obe strane su koristile nekonvencionalna sredstva, uključujući hemijsko oružje. U ranim fazama rata, Iran se uzdržavao od korišćenja hemijskog oružja, navodno zbog protivljenja ajatolaha Ruholaha Homeinija. Međutim, iračka upotreba suzavaca i toksičnih hemijskih agenasa podstakla je Iran da pokrene sopstveni program razvoja hemijskog oružja 1983. godine. Iračko-iranski rat (foto: sajed.ir) Prema američkoj Vojnoobaveštajnoj službi (DIA), inicijalna istraživanja su vođena pod okriljem Iranske revolucionarne garde (IRGC), dok je kasnije Ministarstvo odbrane preuzelo ključnu ulogu. Prvi javni nagoveštaj iranskih kapaciteta došao je 1984. godine, kada je iranski predstavnik u Ujedinjenim nacijama, Radžai Horasani, izjavio da je Iran "sposoban da proizvodi hemijsko oružje i razmatra njegovu upotrebu". Ova izjava izazvala je međunarodnu zabrinutost i označila prekretnicu u iranskoj strategiji. Do 1987. godine, Iran je navodno koristio ograničene količine iperita i cijanida protiv iračkih trupa, navode izveštaji Pentagona. Isti izvori sugerišu da su iranske snage testirale hemijsko oružje u nekoliko ključnih borbi, uključujući sukobe u blizini Basre. Iranski premijer Hosein Musavi decembra te godine navodno je javno je priznao u parlamentu da Iran proizvodi "sofisticirane ofanzivne hemijske agense". Incident u Halabdži iz 1988. godine dodatno je zakomplikovao percepciju iranske upotrebe hemijskog oružja. Iako su iračke snage primarno odgovorne za masovno stradanje Kurda, izveštaji američkog Ministarstva odbrane iz 1990. godine sugerišu da je Iran takođe koristio hemijsko oružje tokom ovog sukoba, uključujući bombe sa cijanidom. Ovi događaji ukazuju na to da je Iran bio spreman da koristi hemijsko oružje kao sredstvo odvraćanja i za sticanje taktičke prednosti. Posleratni razvoj i procene obaveštajnih službi Nakon završetka rata 1988. godine, Iran je tvrdio da je obustavio svoj program hemijskog oružja, ali obaveštajni izveštaji iz SAD sugerisali su drugačije. CIA je 1997. godine procenila da Iran poseduje zalihe plikavaca, zagušljivaca i opšteotrovne agense (krvne), kao i infrastrukturu za dalji razvoj. Procene iz 2000-ih ukazivale su na značajan napredak iranske hemijske industrije, uključujući gotovo potpunu samodovoljnost u proizvodnji prekursora i opreme. Prema izveštaju CIA iz 2003. godine, Iran je aktivno tražio tehnologiju i stručnost za proizvodnju nervnih agenasa, poput sarina i VX. Zapadni obaveštajni izvori takođe su ukazivali na to da je Iran koristio univerzitetske laboratorije za istraživanje hemijskih agenasa. Na primer, 2005. godine nemačka Carinska kriminalistička kancelarija (ZKA) izvestila je da Iran koristi male, dobro čuvane laboratorije za istraživanje iperita, tabuna i pruske kiseline. Ova praksa omogućila je Iranu da zaobiđe međunarodni nadzor. Međutim, od sredine 2000-ih, ton američkih obaveštajnih izveštaja postao je blaži. Do 2010. godine, SAD su procenile da je iranski program hemijskog oružja "istorijski i skroman", ali su i dalje izražavale zabrinutost zbog mogućnosti njegove reaktivacije u kriznim situacijama. Izveštaji iz 2019. godine ukazivali su na to da Iran poseduje infrastrukturu za proizvodnju agensa sa potencijalnim vojnim primenama, uključujući kapacitete za razvoj nervnih i zagušljivih agenasa. Stejt department je posebno istakao zabrinutost zbog nedeklarisanih kapaciteta i mogućih transfera hemijskog oružja. Uništavanje zaostalih raketa sa hemijskim punjenjem proizvedenih tokom iračko-iranskog rata (foto: British MoD) Iran i Konvencija o hemijskom oružju Iran je 1997. godine postao potpisnik Konvencije o hemijskom oružju (CWC), što ga je obavezalo na uništavanje svih zaliha hemijskog oružja i obustavu svih programa razvoja, proizvodnje i skladištenja takvog oružja. Od samog početka, iranski zvaničnici su isticali svoju posvećenost konvenciji. Na primer, u decembru 2000. godine, generalni direktor Organizacije za zabranu hemijskog oružja (OPCW) izjavio je da "nema razloga da se sumnja u punu usklađenost Irana sa CWC" i da su sve verifikacione mere sprovedene u skladu sa sporazumom. Međutim, uprkos ovim tvrdnjama, sumnje u iransku iskrenost nikada nisu potpuno nestale. Izrael je od početka kritikovao iransko članstvo u OPCW, tvrdeći da ga koristi kao paravan za razvoj civilne infrastrukture koja bi se mogla brzo konvertovati u kapacitete za proizvodnju hemijskog oružja. U junu 2002. godine, direktor izraelskog Mosada izjavio je da Iran koristi svoje članstvo u OPCW kao "sredstvo za prikrivanje razvoja nervnog agensa VX". Američki Stejt department je takođe bio skeptičan prema iranskim prijavama. U izveštaju iz 2003. godine, Iran je optužen da nije dostavio "tačne i potpune informacije o svom programu hemijskog oružja" i da radi na "očuvanju i modernizaciji ključnih elemenata programa". Dve godine kasnije, izveštaj Stejt departmenta je zaključio da je Iran "u kršenju svojih obaveza prema CWC", navodeći kao razlog postojanje ofanzivnih istraživanja i razvojnih kapaciteta. Do 2010. godine, SAD su ublažile ton u svojim izveštajima, navodeći da nisu u mogućnosti da potvrde potpunu usklađenost Irana sa CWC. Ipak, zabrinutost je ostala zbog neprijavljenih zaliha hemijskih agenasa, uključujući one koji se koriste za kontrolu nereda. Ova zabrinutost dodatno je naglašena 2015. godine, kada je Stejt department naveo da Iran možda nije prijavio sve hemijske agense za "riot control" upotrebu. Do 2018. godine, SAD su zvanično proglasile Iran za neusklađenog sa CWC, navodeći niz razloga: transfer hemijskog oružja Libiji tokom 1980-ih, neprijavljivanje kompletnog arsenala agenasa za kontrolu nereda i nedostatak transparentnosti u vezi sa proizvodnim kapacitetima. Prema izveštaju iz 2019. godine, Iranova vojska i dalje razvija farmaceutske agense s potencijalnim vojnim primenama, dok su iranski zvaničnici odbili da pruže dodatne informacije o svojim kapacitetima. Iran je tokom svog članstva u OPCW često isticao svoju istorijsku ulogu žrtve hemijskog oružja, naglašavajući da je tokom iransko-iračkog rata pretrpeo masovne gubitke od iračkog korišćenja hemijskih agenasa. Ove tvrdnje Iran koristi kako bi legitimizovao svoju uključenost u OPCW, tvrdeći da doprinosi globalnom razoružanju i bezbednosti. Međutim, međunarodna zajednica ostaje podeljena po pitanju iskrenosti ovih tvrdnji. Proliferacija i strani dobavljači Razvoj iranskog programa hemijskog oružja bio je u velikoj meri oslonjen na uvoz opreme, tehnologije i prekursora iz inostranstva. Ova podrška dolazila je od entiteta iz Kine, Rusije, Indije i drugih zemalja, što je omogućilo Iranu da izgradi skoro potpuno samodovoljan hemijski sektor. Slučajevi stranih isporuka dokumentovani su još od 1980-ih godina, tokom iransko-iračkog rata, i nastavljeni su kroz 1990-e i rane 2000-e. Kina je bila jedan od ključnih snabdevača Irana opremom i prekurzorima za hemijsko oružje. U izveštaju CIA iz 1995. godine navodi se da su kineske kompanije isporučivale staklom obložene reaktore, specijalizovane sisteme za filtraciju i prekursore poput fosfor-pentasulfida, neophodnog za proizvodnju nervnih agenasa. Jedan od najpoznatijih slučajeva uključuje kompaniju Jiangsu Yongli Chemicals , koja je pomogla Iranu da izgradi fabriku za proizvodnju hemijskih prekursora. Ova kompanija je sankcionisana od strane SAD 1997. i ponovo 2001. godine zbog kontinuiranog angažmana u iranskom programu. Ruski entiteti su takođe igrali ključnu ulogu, posebno u pružanju tehničke obuke i proizvodne opreme. Prema izveštaju CIA iz 1999. godine, ruske kompanije su obezbedile "tehnologiju, obuku i stručnost" koja bi Iranu mogla omogućiti razvoj napredne infrastrukture za proizvodnju hemijskih agenasa. Iako je do 2000-ih ruski angažman značajno opao, tragovi njihove ranije podrške ostali su prisutni u iranskom hemijskom sektoru. Indijski entiteti su takođe bili povezani sa iranskim nabavkama prekursora i opreme. U kasnim 1980-im, indijska državna trgovinska korporacija navodno je prodala Iranu velike količine tionil-hlorida, ključnog prekursora za proizvodnju iperita. Kasnije, nekoliko indijskih kompanija sankcionisano je zbog transfera hemijskih materijala Iranu, uključujući kompanije Sabero Organic Chemicals  i Sandhya Organic Chemicals . Izveštaji o iranskim pokušajima nabavke iz zapadnih zemalja uključuju kontroverzne slučajeve poput američke kompanije Alcolac International, koja je Iranu prodala 90 tona tiodiglikola, prekursora za iperit, pre nego što su američke vlasti zaustavile dodatne isporuke. Sličan incident dogodio se sa izraelskim državljaninom Nahumom Manbarom, koji je 1990-ih snabdevao Iran hemijskim materijalima i tehničkim znanjem. Iran je takođe povezan sa transferima hemijskih materijala Libiji i Siriji. Tokom libijskog građanskog rata 2011. godine, otkrivene su artiljerijske granate i avionske bombe sa iranskim oznakama koje su sadržale iperit. Slično tome, nemački obaveštajni izveštaji ukazivali su na iransku podršku sirijskom Centru za naučna istraživanja (SSRC) u razvoju hemijskog oružja. Uprkos međunarodnim sankcijama i povećanom nadzoru, Iran nastavlja da se oslanja na mreže stranih dobavljača, koristeći sofisticirane tehnike prikrivanja i transnacionalne rute za nabavku materijala i tehnologija. Ove aktivnosti nastavljaju da izazivaju zabrinutost zbog mogućnosti da Iran reaktivira ili proširi svoj program hemijskog oružja.

Hemijsko oružje: Iranski program

Vojna parada u Iranu (foto: irna.ir) Istorija razvoja hemijskog oružja Irana oslikava složenu mešavinu strateških potreba, političkih...

  • facebook
  • twitter

© 2021 Balkan Security Network. Defense and security stories produced by journalists and editors from Southeast Europe.

bottom of page