top of page

Biološko oružje: Antraks kao vojna i bioteroristička pretnja

Writer's picture: Urednički timUrednički tim

Bacillus antrachis (foto: Todd Parker/CDC)
Bacillus antrachis (foto: Todd Parker/CDC)

Infekcija antraksom (Bacillus anthracis)) poznata po svojoj smrtonosnosti i otpornosti, ima dugu istoriju kroz vekove prirodnih epidemija, naučnih dostignuća u mikrobiologiji i zloupotrebe u formi biološkog oružja.


Uprkos napretku u medicini i veterini, ova bolest ostaje relevantna u savremenom svetu, pre svega zbog potencijala za upotrebu u bioterorističkim napadima. U kontekstu neproliferacije oružja za masovno uništenje, razumevanje antraksa važno je za globalnu bezbednost i jačanje preventivnih mehanizama.


Istorijski razvoj i značaj antraksa

Priča o antraksu počinje u davnim vremenima, kada su prve epidemije pogađale biljojede, naročito stoku, širom sveta. Spore ove bakterije, prisutne u tlu, prenosile su se na ljude putem zaraženih životinja ili njihovih proizvoda, čineći antraks jednom od prvih poznatih zoonotskih bolesti.


Grčka i rimska literatura daju prve opisne dokaze o ovoj bolesti. Vergilije, rimski pesnik, u svom delu Georgike opisuje epizootiju u Noriku, današnjoj oblasti Dunavske doline, gde su životinje i ljudi masovno obolevali. Ovi tekstovi ne samo da ilustruju razmere bolesti, već i potvrđuju rano razumevanje njene transmisije.


U srednjem veku, antraks je izazivao velike gubitke u stočarstvu. Tokom 18. veka, epidemije su uništavale gotovo polovinu ovaca u Evropi, dok je bolest bila posebno opasna za radnike u industriji vune i koža. U to vreme, bolest je dobila mnoga imena, uključujući "vunenjarsku bolest", "milzbrand" i "sibirska groznica". U Engleskoj se kožni oblik bolesti nazivao "vunenjarska bolest" zbog čestog javljanja među radnicima koji su dolazili u kontakt sa sporama na zaraženim vlaknima.


Veliki pomaci u razumevanju antraksa nastupili su tokom 19. veka, kada su evropski naučnici počeli sistematski da proučavaju ovu bolest. Francuski veterinar Pjer Reje i Kazimir Žozef Davenprvi su 1850. godine identifikovali bakterije u krvi obolelih ovaca, što je bio ključni korak u otkrivanju uzročnika bolesti. Pravi iskorak načinio je Robert Koh 1876. godine. Koristeći tada revolucionarnu tehniku kulture u kapljicama, Koh je uspeo da prati životni ciklus Bacillus anthracis i otkrije spore koje omogućavaju bakteriji da preživi u ekstremnim uslovima.


Rad Roberta Koha inspirisao je Luja Pastera, koji je 1881. godine izveo svoj čuveni eksperiment vakcinacije kod Pariza. Paster je imunizovao stoku živim oslabljenim bakterijama, dokazavši da vakcinacija pruža dugoročnu zaštitu. Ova prekretnica ne samo da je potvrdila germ teoriju bolesti već je označila i početak masovne upotrebe vakcina u veterini, smanjujući smrtnost stoke širom Evrope.


Tokom 20. veka, antraks je i dalje predstavljao ozbiljnu pretnju, posebno u oblastima s lošim veterinarskim sistemima i neprerađenim stočnim proizvodima. Na primer, 1945. godine u Iranu je zabeležen gubitak od milion ovaca tokom masovne epizootije. Uprkos opadanju broja slučajeva u industrijalizovanim zemljama, antraks je ostao dominantan u ruralnim područjima Afrike i Azije, gde je zaraženo meso često ulazilo u ishranu.


Od istraživanja do pretnje

Pored prirodne pojavnosti, antraks je postao centralna figura u istoriji biološkog oružja. Njegova otpornost, dugovečnost spora i smrtonosnost učinili su ga pogodnim za vojne programe.


Prve ozbiljne studije o militarizaciji antraksa započele su tokom Prvog svetskog rata, kada su Nemačka i Velika Britanija istraživale potencijal njegove upotrebe. Nemački agenti su navodno kontaminirali stočnu hranu Bacillus anthracis-om kako bi oslabili britanske kolonijalne snage, dok su saveznici eksperimenti razvijali sporadično.


Tokom Drugog svetskog rata, istraživanja su postala intenzivnija. Britanci su na ostrvu Grinard testirali aerosolizovane spore antraksa, koristeći bombe koje su mogle kontaminirati velike oblasti. Britanski eksperimenti koristili su visoko virulentne spore koje su kontaminirale tlo do dubine od nekoliko centimetara. Dezinficijensi poput formaldehida korišćeni su decenijama kasnije kako bi se uklonila pretnja, ali ostrvo je ostalo zatvoreno za javnost sve do 1990-ih


Ovaj eksperiment ostavio je ostrvo kontaminiranim decenijama, dok nije dekontaminirano 1986. godine. Slično tome, Japanci su razvijali biološko oružje u okupiranoj Mandžuriji, gde su testirali antraks na zatvorenicima, što je dovelo do masovnih smrtnih slučajeva.


Najveći incident u vezi s antraksom dogodio se u Sovjetskom Savezu 1979. godine, kada je došlo do curenja aerosola u vojnom kompleksu u Sverdlovsku. Ovaj događaj poznat kao "ruski Černobil biološkog oružja", rezultirao je smrću najmanje 64 civila i brojnih životinja. Sovjetske vlasti su godinama negirale odgovornost, tvrdeći da je epidemija rezultat konzumacije zaraženog mesa, ali su istraživanja nakon Hladnog rata potvrdila da je incident bio povezan s vojnim istraživanjem.


Američki program razvoja biološkog oružja započeo je tokom Drugog svetskog rata, ali je bio značajno smanjen nakon potpisivanja Konvencije o biološkom i toksičnom oružju 1972. godine. Uprkos međunarodnim zabranama, države poput Iraka i Severne Koreje nastavile su s razvojem antraksa kao biološkog agensa, dok je procenjeno da je Sovjetski Savez proizveo desetine tona oružanih spora koje su mogle da izazovu globalne epidemije.


Otvaranje pisma kontaminiranog sporama antraksa u laboratorijskim uslovima 2001. godine (foto: fbi.gov)
Otvaranje pisma kontaminiranog sporama antraksa u laboratorijskim uslovima 2001. godine (foto: fbi.gov)

Bioterorizam i savremeni izazovi

U posthladnoratovskoj eri, antraks je postao sinonim za bioterorizam. Napadi iz 2001. godine u SAD, poznati i kao "antraks pisma" kada su spore poslate poštom političarima i novinarima poput senatora Lihija, pokazali su koliko su civilne infrastrukture ranjive. Napadi su rezultirali smrću pet osoba i infekcijom 17, dok su troškovi odgovora procenjeni na milijarde dolara.


Ovi događaji pokazali su koliko su ranjive moderne zdravstvene i sigurnosne strukture u suočavanju sa bioterorizmom. Troškovi odgovora na ovakve incidente su enormni – procenjuje se da bi napad aerosolizovanim sporama na grad od 5 miliona stanovnika mogao izazvati 250.000 žrtava, od čega bi 95.000 preminulo bez adekvatnog lečenja.


Medicinski i preventivni aspekti

Bacillus anthracis pripada grupi gram-pozitivnih, spora-formirajućih bakterija. Njegove spore mogu preživeti u tlu decenijama, a infekcija nastaje kroz tri glavna oblika: kožni, gastrointestinalni i inhalacioni antraks.


Inhalacioni oblik je najopasniji, sa stopom smrtnosti većom od 85% bez lečenja. Simptomi uključuju groznicu, bolove u grudima i brzo napredujuću respiratornu insuficijenciju. Dijagnostika obuhvata identifikaciju bakterija u krvi ili tkivima i molekularne metode, dok lečenje podrazumeva hitnu primenu antibiotika poput ciprofloksacina i doksiciklina.


Vakcinacija ostaje ključna mera u prevenciji. Vakcina protiv antraksa razvijena je još 1970-ih i koristi se za imunizaciju visokorizičnih grupa, uključujući vojne snage. Savremeni istraživači rade na razvoju novih, efikasnijih vakcina koje bi mogle da pruže dugoročnu zaštitu nakon jedne doze.


  • facebook
  • twitter

©2023 Balkanska bezbednosna mreža. Odbrana i bezbednost iz ugla novinara i urednika sa prostora Jugoistočne Evrope.

bottom of page