top of page

Biološko oružje: Epidemija antraksa u Sverdlovsku 1979.

Writer's picture: Urednički timUrednički tim


Epidemija antraksa u sibirskom gradu Sverdlovsku (današnji Jekaterinburg) 2. aprila 1979. godine naziva se i "biološkim Černobilom". Bio je to najveći akcident tokom ambicioznog sovjetskog programa razvoja biološkog oružja koji će ostati upamćen po smrtonosnim posledicama i zataškavanju koje je trajalo više od jedne decenije.


Osnivanje instituta u Sverdlovsku

Sovjetska vojna doktrina nakon Drugog svetskog rata veliku pažnju poklonila je biološkom oružju. Ono je istovremeno bila pretnja protiv koje treba pripremati odbranu i poželjno ofanzivno sredstvo za masovno uništenje na strateškom i operativnom nivou.


Nosilac vojnih istraživanja patogenih mikroorganizama bio je Medicinsko-tehnički institut Crvene Armije (službeni naziv Medicinsko-tehnički institut RKKA) iz Kirova, koji postoji i danas. Potreba da se ojačaju defanzivni i ofanzivni biološki programi dovela je do odluke da se institut proširi ograncima u Sverdlovsku (Sibir) i Zagorsku (u blizini Moskve).


Tako je 1948. godine nastao Sverdlovski institut (službeni naziv Vojno-tehnički naučno-istraživački institut). Smešten je u preuređenu zgradu bivše pešadijske škole Čerkasi-Sverdlovsk u okviru Vojnog kompleksa 19. Glavni zadatak novog instituta bio je masovna proizvodnja patogenih mikroorganizama za opremanje biološkog oružja, sa posebnim težištem na bacilu antraksa (Bacillus anthracis).


Godine 1960. godine odvojen je od Kirovskog instituta i postao nezavisni centar za vojnu mikrobiologiju. Sva tri vojna mikrobiološka centra - Sverdlovsk (sada Jekaterinburg), Zagorsk (sada Sergij Posad) i Kirov danas su deo 48. Centralnog naučno-istraživačkog instituta ruskog ministarstva odbrane čije su kapije ostale zatvorene za međunarodne inspekcije.


Pored vojnog , SSSR je sedamdesetih godina razvio i tajni civilni program biološkog oružja pod nazivom Biopreparat. Mreža naučno-istraživačkih insitucija, uglavnom u evropskom delu Rusije sa više desetina hiljada zaposlenih radila je na farmaceutskim i mikrobiološkim programima dvojne namene. To je značilo rad na civilnim programima uz eksperimente na jačanju otpornosti i toksičnosti mikroorganizama koji bi u slučaju ratne opasnosti postali pogoni za proizvodnju biološkog oružja.


Vojni instituti poput Sverdlovska i ustanove iz mreže Biopreparata zajedno su činili najambiciozniji tajni program razvoja biološkog oružja u eri Hladnog rata.


Institut u Sverdlovsku (današnji Jekaterinburg) okružen stambenim zgrada (foto: twitter.com)
Institut u Sverdlovsku (današnji Jekaterinburg) okružen stambenim zgrada (foto: twitter.com)

Sverdlovski incident 1979. godine

Drugog aprila 1979. godine u Sverdlovskom institutu tokom rada sa antraksom došlo je do tehničke greške i oslobađanja patogena u atmosferu. Filter u ventilacionom sistemu pod pritiskom bio je nepravilno postavljen, što je omogućilo sporama da iscure iz laboratorije. Nošene vetrom, one su se širile do obližnje fabrike keramike, periferije grada i okolnim selima izlažući stanovništvo smrtonosnom patogenu.


Bacil antraksa odnosno crni prišt (Bacillus anthracis) jedan je od najubojitih bioloških agenasa. Spada u zoonoze, infekcije koje u prirodi prenose životinje poput ovaca, koza i goveda. Najčešće se manifestuje kao upala kože sa pojavama krasta crne boje. U težim slučajevima, kada se spore udahnu, izaziva tešku upalu pluća sa krvarenjima i sepsom.


Opasnost po stanovništvo ali i strah da bi moglo da dođe do otkrivanja tajnog programa biološkog oružja, naveo je sovjetske vlasti da pokušaju da zaštite ljude uz prikrivanje uzroka nesreća. Medicinski timovi počeli su da tretiraju stanovništvo u pogođenim oblastima sa tetraciklinom, a osobe sa temperaturom bile su prebacivane u obližnju bolnicu. Krajem meseca formirana je vanredna komisija koja je angažovala vatrogasce i radnike da sa cisternama napunjenim rastvorom hlora pokušaju dekontaminaciju stambenih zgrada i fabrike. Javnosti nije rečeno da je uzrok nesreće greška u tajnoj laboratoriji, već da je reč o epidemiji.


Oktobra 1979. list sovjetskih emigranata u Zapadnoj Nemačkoj Posev objavio je vest da je u Sverdlovsku, gradu od 1,2 miliona stanovnika došlo do incidenta u vojnom objektu i ispuštanja antraksa koji je usmrtio veći broj ljudi. Priča je narednih meseci izazvala veliku pažnju zapadnih medija i američke vlade, optužujući SSSR da krši ratifikovanu Konvenciju o biološkom oružju.


Odgovor Moskve je bio odričan. Potvrđeno je da je u Sverdlovsku došlo do epidemije antraksa konzumacijom kontaminiranog životinjskih mesa kupljenog na crnom tržištu, bez ijedne reči o incidentu u nekom vojnom objektu. Tokom 1980. u sovjetskim medicinskim, veterinarskim i pravnim publikacijama pojavili su se izveštaji koji su ponavljali taj narativ.


Svaljivanje krivice na stočnu hranu

Prva javna konfrontacija o incidentu dogodila se u martu 1980, kada su SAD formalno izrazile zabrinutost da SSSR možda krši Konvenciju o biološkom oružju. Sovjetski zvaničnici su to kategorično negirali. U izveštaju Ministarstva zdravlja SSSR-a iz 1986. godine navedeno je da je izbijanje bolesti izazvano ostacima zaraženog stoke prerađenim u koštano brašno. Ovaj narativ uključivao je detalje o dekontaminaciji tla i merama za eliminaciju širenja zaraze.


Američki izveštaji o incidentu osporili su ovu verziju. Prema njihovim tvrdnjama, do incidenta je došlo nakon eksplozije u vojnoj laboratoriji za mikrobiologiju i virologiju, koja je oslobodila suvi antraks u aerosolnom obliku. Spore su se širile u radijusu od nekoliko kilometara kontaminirajući vazduh, Tvrdilo se da su i pokušaju dekontaminacije bili uglavnom neuspešni.


Zataškavanje incidenta u Sverdlovsku nastavljeno je i na međunarodnim forumima uključujući konferenciju Konvencije o biološkom oružju (BWC) u Ženevi septembra 1986. Sovjetski zvaničnici u brifingu tadašnjem šefu države Mihailu Gorbačovu upozorili su da zapad sumnja u zvaničnu verziju, pa je izabranim američkim naučnicima dozvoljeno da posete Moskvu gde su im pripremljena dokumenta čiji je zadatak bio da potkrepe zvaničnu verziju događaja.


Tako je oktobra te godine Moskvu je posetio mikrobiolog Džošua Lederberg, predsednik Rokfeler univerziteta i dobitnik Nobelove nagrade za bakteriološka istraživanja. Prezentovana mu je selektivno izabrana dokumentacija koja je išla u prilog zvaničnoj verziji događaja, nakon čega je ocenio da je objašnjenje Moskve "verovatno istinito".


Tokom 1986. poznatom borcu za zabranu biološkog i hemijskog oružja i biologu sa univerziteta Harvard Metju Meselsonu uslišena je molba da poseti Sovjetski savez. Iako njegovom timu nije bilo dopušteno da se uputi u Sverdlovsk, u Moskvi im je omogućen razgovor sa lekarima i zvaničnicima.


Meselon se sastao sa zamenikom ministra zdravlja Pjotrom Burgasovim koji je ponovio zvanični stav da je kontaminirano meso uzrok epidemije antraksa. Ono što Meselson nije znao jeste da je njegov sagovornik radio na razvoju programa sovjetskog biološkog oružja i da je radio u biološkoj laboratoriji u Sverdlovsku od 1958. do 1963. godine.


Sastanci su takođe održani sa načelnikom odeljenja za infektivne bolesti iz bolnice Botkin u Moskvi Vladimirom Nikiforovim i specijalistom za infektivne bolesti Olgom Jampolskajom. Nikiforov je u želji da se sazna istina o stradanju ljudi u Sverdlovsku rekao lokalnim patolozima da sakriju i sačuvaju nalaze autopsija iz 1979. godine. Ipak, na zvaničnom sastanku američkim gostima izneti su doterani podaci sa autopsija koji su trebali da dokažu da je uzrok čitavog događaja kontaminirano meso.


Vrhunac pokušaja da se Sverdlovsk predstavi u lažnom svetlu dogodio se u aprilu 1988. godine kada su sovjetski zdravstveni zvaničnici Pjotr Burgasov, Vladimir Nikiforov i Vladimir Sergijev posetili SAD. Oni su ponovili zvaničnu verziju događaja pred Nacionalnom akademijom nauka u Vašingtonu, Školom za higijenu i javno zdravlje Džon Hopkins iz Vašingtona i na Američkom akademiji za nauku i umetnost u Kembridžu. Katerogično su tvrdili da je uzrok epidemije bilo meso, a ne inhalacija aerosola.


I pored toga što su se naučnicima prezentovane tvrdnje činile uverljivim, stranim stručnjacima i dalje niije bilo dozvoljeno da posete Sverdlovsk i da na licu mesta razgovaraju sa svedocima, žrtvama i sagledaju dokaze.


Istraživački tim doktora Metjua Meselsona u Sverdlovsku (foto: harvard.edu)
Istraživački tim doktora Metjua Meselsona u Sverdlovsku (foto: harvard.edu)

Preuzimanje odgovornosti

Nakon raspada Sovjetskog Saveza počeo je da raste pritisak javnosti da se otkriju uzroci epidemije antraksa u Sverdlovsku, što je naišlo na snažan otpor vojnih krugova. Tokom jeseni 1991. godine, predstavnik žrtava Larisa Mišustina uputila je zvaničan zahtev predsedniku države da pokrene novu istragu. Ona je govorila o zataškavanju slučaja, da su porodice dobile po 50 rubalja i da vojska negira odgovornost za smrt njihovih najbližih. U pismu je stajalo da bi predsednik morao da zna da je 70 osoba stradalo zbog akcidenta sa biološkim oružjem.


Poznati ruski borac za očuvanje životne sredine Aleksej Jablokov pridružio se apelima za otkrivanje istine. Kao novopostavljeni predsednički savetnik za ekologiju i zdravstvo, obratio se šefu države Borisu Jeljcinu sa komentarom da zvanična verzija događaja skriva odgovornost vojske, odnosno kompleksa 19, kao i da je da tajna služba uništila dokumentaciju godinu dana ranije.


U maju 1992. usledilo je prvo javno priznanje države o uzrocima nesreće predsednik Jeljcin je priznao da je vojna laboratorija u Sverdlovsku bila deo programa ofanzivnog biološkog oružja i da je epidemiju greškom izazvao ljudski faktor.


"Kada je izbila epidemija antraksa, u zvaničnom objašnjenju je stajalo da je prenosilac bio neki pas, mada je KGB kasnije priznao da je uzrok bio događaj u vojsci. Andropov (šef KGB) je zvao Justinova (ministar odbrane) i naredio mu da se ovi pogoni stave van snage. Verovao sam da je to i učinjeno. Ispostavilo se da su laboratorije preseljene u drugu oblast i da je razvoj oružja nastavljen. Rekao sam Bušu, Mejdžoru i Miteranu da se program i dalje odvija. Potpisao sam dekret za formiranje specijalnog komiteta i zabranu programa." rekao je Jeljcin za Komsomolsku pravdu 27. maja te godine.


Tim dekretom sve aktivnosti suprotne Konvenciji o biološkom oružju stavljene van zakona, ali je manjak transparentnosti u njegovom sprovođenju budio sumnje da li je program zaista okončan.


Doktor Meselson se vratio u Rusiju 1992. godine svojim timom kako bi pomogao oko dalje istrage, ovog puta da dozvolom da poseti Sverdlovsk. Analizirani su izveštaji četrdeset i dve autopsije, demografski i meteorološki podaci. Zaključak je bio da su 42 slučaja smrtonosne bakteremije antraksom i toksikemije tipične za inhalacioni antraks kakav je ranije uočen kod životinja izloženih istim patogenima u laboratorijskim uslovima.


O slučaju Sverdlovsk 1999. godine govorio je i čuveni sovjetski mikrobiolog Kanatjan Alibekov koji je učestvovao u formiranju institua u Sverdlovsku. Reč je naučniku i bivšem pukovniku ruske vojske koji se nalazio na čelu Biopreparata, civilnog tajnog programa razvoja biološkog oružja u SSSR-u. Nakon raspada zemlje prebegao je u SAD.


"Čak i danas, ruska vojska ne želi da prizna pravi uzrok ovog incidenta. U stvarnosti, to je bila nesreća u mikrobiološkom objektu Ministarstva odbrane u Sverdlovsku. Mala količina biološkog oružja na bazi antraksa prošla je kroz ventilacioni sistem i kontaminirala veliku oblast niz vetar. Ni sada ne znamo tačan broj žrtava. Prema nekim izvorima, bilo je 68 mrtvih, dok drugi tvrde da je bilo 260, pa čak i nekoliko hiljada. Godine 1983. jedan od mojih naučnika, koji je radio u objektu u Sverdlovsku 1979. godine, rekao mi je da je pravi broj mrtvih bio 105. Prema našim proračunima, količina antraksa puštena u vazduh bila je veoma mala, ne više od 100 grama, a možda i manje." kazao je Alibekov u intervjuu za Nonproliferation Review 1999. godine.


Svedočenja prebeglih sovjetskih naučnika otkrila su da je nakon incidenta u Sverdlovsku, istraživanja sa antraksom nastavljena su kod Stepnogorska u Kazahstanu gde je proizveden još opasniji soj antraksa u praškastoj i tečnoj formi. Ovaj soj antraksa bio je otporan na većinu poznatih antibiotika poput penicilina i streptomicina. Rad na takvim eksperimentima pokazao je uspešnost SSSR-a u razvoju patoloških mikroorganizama u globalnim razmerama.















  • facebook
  • twitter

©2023 Balkanska bezbednosna mreža. Odbrana i bezbednost iz ugla novinara i urednika sa prostora Jugoistočne Evrope.

bottom of page