top of page

Biološko oružje: Iranski program i kontroverze

Vojna parada u Iranu (foto: irna.ir) Iran je 22. avgusta 1973. postao potpisnik Konvencije o biološkom i toksičnom oružju (BTWC) i tako se formalno obavezao na suzbijanje razvoja i upotrebe biološkog oružja. Uprkos tome, decenijama unazad postoji sumnja da Teheran razvija programe iz tog domena i u prilog tome išli su javni nastupi rukovodstva te zemlje. Tema iranskog ofanzivnog programa biološkog oružja u novije vreme dobiče novu dimenziju. Novo pitanje glasi da li se i do koje mere zloupotrebljavaju kapaciteti iranske biotehnološke industrije koja je po prirodi posla dvojne namene. Istorijat programa i rane kontroverze Tokom iransko-iračkog rata (1980–1988), Iran je bio izložen opsežnoj upotrebi hemijskog oružja od strane iračkih snaga, što je navodno podstaklo interes Teherana za razvoj sopstvenih kapaciteta za nekonvencionalno naoružanje. Tadašnji predsednik parlamenta, Hašemi Rafsandžani, izjavio je 1988. da Iran treba da se "u potpunosti opremi za odbrambenu i ofanzivnu upotrebu hemijskog, biološkog i radiološkog oružja". Ova izjava se često citira kao ključni indikator iranskog strateškog pravca tokom tog perioda. Tokom 1990-ih, američki obaveštajni izvori navodili su da Iran aktivno istražuje i razvija biološko oružje. Izveštaj CIA iz 1996. godine ukazivao je na postojanje zaliha bioloških agenasa i istraživanje tehnologija za njihovu primenu u ofanzivne svrhe. Takođe se tvrdilo da Iran istražuje mogućnosti korišćenja biološkog oružja u raketnim bojevim glavama, što bi značajno povećalo operativnu vrednost ovih agenasa. U 2003. i 2005. godini, izveštaji američkog Stejt departmenta tvrdili su da Iran vodi ofanzivni program biološkog oružja koji je u suprotnosti sa BTWC. Ovi izveštaji su dalje navodili da Iran poseduje kapacitet za proizvodnju „rudimentarnih bioloških bojevih glava za različite sisteme isporuke, uključujući projektile“. Međutim, izveštaji koji su usledili narednih godina bili su kategorični. Na primer, u analizi direktora Nacionalne obaveštajne službe (DNI) iz 2011. godine navedeno je da Iran „verovatno ima kapacitet za proizvodnju nekih bioloških agenasa u ofanzivne svrhe, ukoliko bi se odlučio na taj korak“. Od 2015. godine, izveštaji su dodatno ublažili ton. U tadašnjem izveštaju Stejt departmenta navodi se da „postoje informacije da Iran nastavlja aktivnosti dualne upotrebe sa potencijalnim biološkim primenama, ali nije jasno da li su te aktivnosti u suprotnosti sa BTWC“. Izveštaj Kongresne istraživačke službe iz 2019. godine navodi da je „malo verovatno da će Iran koristiti ove kapacitete ili ih preneti regionalnim saveznicima zbog straha od odmazde od strane međunarodnih sila“. Razvoj biotehnologije dvojne namene Iran je postao regionalni lider u biotehnološkoj industriji, sa značajnim dostignućima u razvoju farmaceutskih proizvoda, vakcina i poljoprivrednih inovacija. Njegove ključne institucije uključuju Pasterov institut, Institut Razi za serume i vakcine i Nacionalni istraživački centar za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (NRCGEB). Ove institucije poseduju naprednu opremu za mikrobiološka istraživanja, genetski inženjering i masovnu proizvodnju bioloških materijala. Iako su ključne za razvoj vakcina i lečenja, njihove tehnologije, poput rekombinantne DNK i proizvodnje DNK vakcina, mogu se potencijalno koristiti i za razvoj bioloških oružja. Na primer, NRCGEB poseduje kapacitete za istraživanje povećanja virulentnosti i otpornosti patogena, dok bi oprema za masovnu proizvodnju u Pasterovom institutu mogla biti preusmerena na proizvodnju bioloških agenasa. Od 1997. godine, Iransko biotehnološko društvo (IBS) koordinira istraživačke napore u ovoj oblasti. IBS ima preko 350 članova i nekoliko podružnica, dok deo Biotehnološkog instituta Iranske istraživačke organizacije za nauku i tehnologiju, upravlja sojevima kvasaca, gljivica i bakterija. Ova kolekcija pruža usluge privatnom sektoru i akademskim institucijama, što doprinosi povećanju istraživačkih kapaciteta zemlje. Uprkos napretku u biotehnologiji, zapadne obaveštajne agencije zabeležile su pokušaje Irana da nabavi materijale i opremu dvojne namene iz inostranstva. Na primer, iranski istraživači su pokušali da kupe Fusarium iz Kanade i Holandije, dok su se iranski entiteti navodno oslanjali na podršku iz Rusije za nabavku tehnologije i ekspertize. Iako većina ovih pokušaja nije uspela, zabeleženi su slučajevi saradnje iranskih naučnika sa stranim kolegama, posebno u oblasti biotehnologije. Period sankcija i optužbi Usvajanje Zakona o neproliferaciji Irana 2000. godine označilo je početak niza sankcija koje su SAD uvele protiv kompanija optuženih za izvoz tehnologija dvojne namene u Iran. Među kompanijama koje su privukle pažnju bile su kineske firme poput Oriental Scientific Instruments Corporation  (OSIC), koja je sankcionisana 2004. godine. OSIC proizvodi širok spektar patoloških instrumenata i, prema američkim izvorima, obezbeđuje primate za biološka istraživanja. Još jedna kineska kompanija, Zibo Chemical Equipment Plant , takođe je sankcionisana zbog izvoza rotacionih sušara koje su „kritične za proizvodnju biološkog oružja poput antraksa i velikih boginja“. Sajt kompanije navodi da proizvode reaktore obložene staklom, rezervoare, izmenjivače toplote i druge uređaje koji mogu imati višestruku primenu, uključujući potencijalnu upotrebu u proizvodnji biološkog oružja. Evropska unija je 2009. godine razmatrala poverljivi dokument koji je preporučivao sankcionisanje nekoliko entiteta za koje se tvrdilo da su povezani sa „tajnim iranskim nuklearnim ili biološkim programima“. Iako je fokus bio na nuklearnim kapacitetima, sumnje su se širile i na biološku sferu zbog preklapanja u tehnologijama. Iranska zvanična pozicija prema biološkom oružju Iran je u više navrata isticao zvanični stav protiv razvoja i upotrebe oružja za masovno uništenje, uključujući biološko oružje. U dokumentima Saveta bezbednosti UN povodom Rezolucije 1540, Teheran je naglasio da smatra „nabavku, razvoj i upotrebu oružja za masovno uništenje nehumanim, nemoralnim, nezakonitim i protivnim osnovnim principima islamske republike“. Pored toga, Iran je 2007. pred državama potpisnicama BTWC predstavio zakone i regulative za sprečavanje širenje biološkog oružja. To uključuje Zakon o zaštiti životne sredine iz 1974. i Zakon o uvozu i izvozu otrovnih supstanci kroz carinu iz 1988. godine. Iran je takođe istakao Zakon o zaštiti biljaka iz 1967. i Zakon o veterinarskoj organizaciji iz 1971. kao primere koraka preduzetih radi zaštite industrija koje dolaze u kontakt sa materijalima dvojne namene. Uprkos deklarativnoj podršci BTWC, Iran nije podneo Confidence Building Measures  (CBM) obrasce predviđene Konvencijom sve do 1998, više od decenije nakon što su te prijave započete. Kada su iranske vlasti konačno podnele prijave, izostavljene su dve ključne CBM forme od ukupno osam, što je izazvalo dodatne sumnje među međunarodnim posmatračima. Iran je takođe kritikovao međunarodna ograničenja uvoza materijala dualne upotrebe, optužujući Australijsku grupu za diskriminatorne kontrole prema iranskim zahtevima za biološke materijale i tehnologiju.

Biološko oružje: Iranski program i kontroverze

Vojna parada u Iranu (foto: irna.ir) Iran je 22. avgusta 1973. postao potpisnik Konvencije o biološkom i toksičnom oružju (BTWC) i tako...

  • facebook
  • twitter

©2023 Balkanska bezbednosna mreža. Odbrana i bezbednost iz ugla novinara i urednika sa prostora Jugoistočne Evrope.

bottom of page