Biološko oružje: Kapaciteti Severne Koreje
Biotehnološki institut u Pjongjangu (foto: belfercenter.org/Google Earth) Severna Koreja, poznata po strogoj izolaciji i tajnovitosti, godinama se nalazi pod lupom međunarodne zajednice zbog razvoja oružja za masovno uništenje. Informacije o programu biološkog oružja su oskudne i uglavnom zasnovane na obaveštajnim procenama SAD i Južne Koreje. Sumnje su dodatno podgrejane juna 2015. godine, kada je severnokorejski lider Kim Džong Un posetio Biotehnički institut u Pjongjangu. Državna televizija prikazala je modernu laboratoriju, okruženu vojnim zvaničnicima i osobljem u belim mantilima, što je izazvalo spekulacije da ova institucija može da ima dvostruku, vojnu namenu. Ovaj događaj, zajedno sa opštom netransparentnošću te zemlje, dodatno je podstakao rasprave o potencijalnim biološkim kapacitetima Severne Koreje. Većina izvora navodi da je interesovanje Severne Koreje za biološko oružje počelo 1960-ih godina, u isto vreme kada je Pjongjang započeo svoj program hemijskog oružja. Dana 25. decembra 1961. godine, predsednik Kim Il Sung izdao je "Deklaraciju o hemikalizaciji", naredivši vojsci da razvije hemijsko oružje. Otprilike u isto vreme, navodno je dao instrukciju Akademiji odbrambenih nauka da istraži mogućnosti za biološko oružje. Prema Nacionalnoj obaveštajnoj službi Južne Koreje, Severna Koreja je osnovala centar za testiranje tokom 1960-ih i navodno je 1968. pribavila sojeve uzročnika antraksa, kuge i kolere iz neidentifikovanog izvora u Japanu. Infrastruktura za istraživanje i proizvodnju Tačne pojedinosti o infrastrukturi za istraživanje i proizvodnju biološkog oružja teško je precizno utvrditi. Vlada Južne Koreje procenjuje da bi 10 objekata moglo biti uključeno u aktivnosti vezane za biološko oružje, odnosno sedam istraživačkih centara i tri proizvodna pogona. Četiri objekta se često pominju u akademskim publikacijama i medijskim izvorima kao mesta posvećena razvoju biološkog oružja: Institut za istraživanje mikroba, osnovan 1970-ih; Centralni institut za biološka istraživanja; vojna jedinica za biodiverzitet; i Fabrika broj 5 (ponekad nazvana Fabrika 25. februar ili Fabrika broj 25), osnovani tokom 1980-ih. Južnokorejski i japanski mediji pominju još desetak objekata sa dvostrukom namenom ili medicinskih postrojenja koja bi mogla biti povezana s programom, ali ne pružaju jasne dokaze o biološkim aktivnostima u tim objektima. Procene SAD Međunarodni izvori do sada su spominjali da je Severna Koreja istraživala 13 biloških agenasa, uključujući antraks, kugu, botulin i hemoragijske groznice. Zvaničnik Pentagona za programe ABHO Endrju Veber ocenio je da bi "Severna Koreja mnogo pre upotrebila biološko nego nuklearno oružje", dodajući da je program te zemlje "napredan, potcenjen i visoko smrtonosan". Tokom 1990-ih, američke obaveštajne službe su sumnjale da Severna Koreja radi na razvoju oružja na bazi velikih boginja koristeći uzorke pribavljene iz SSSR-a tokom 1980-ih. Nekoliko prebega iznelo je optužbe o testiranju na ljudima u vojnim i medicinskim ustanovama, ali nijedna od tih tvrdnji nije dokazana. Procena CIA iz 1997. godine navodi da je Severna Koreja "sposobna da podrži ograničene napore u razvoju biološkog oružja.", dok su procene Ministarstva odbrane iz ranih 2000-ih opisivale infrastrukturu za biološko oružje kao "rudimentarnu" i sposobnu za proizvodnju "ograničenih količina“ bioloških agenasa. Počev od 2000. godine, procene CIA počele su da naglašavaju proizvodne kapacitete Severne Koreje, ukazujući da je zemlja "sposobna za proizvodnju i isporuku širokog spektra hemijskih i bioloških agenasa putem municije“ i da "možda već ima biološko oružje spremno za upotrebu." Izveštaj iz 2011. godine Kancelarije direktora nacionalne obaveštajne službe navodi da Severna Koreja poseduje "biotehnološku infrastrukturu koja može podržati proizvodnju različitih agenasa" i da bi zemlja mogla iskoristiti svoju konvencionalnu infrastrukturu za proizvodnju municije za naoružavanje bio agenasa. Južnokorejske procene S druge strane, Južna Koreja dosledno tvrdi da je severnokorejski program biološkog oružja napredovao do faze proizvodnje, ali zvanični izveštaji ne navode eksplicitno da Severna Koreja poseduje ili skladišti biološko oružje. Izveštaji Ministarstva nacionalne odbrane Južne Koreje obično navode da Pjongjang proizvodi biološke agense od 1980-ih godina, ali su oprezniji kada je reč o sposobnostima za njihovu veponizaciju, ukazujući da Severna Koreja "verovatno ima sposobnost" ili se "sumnja" da može da proizvede biološko oružje, uključujući antraks, kugu i velike boginje. Procene Rusije i Švedske Retka procena koju je 1993. godine objavila ruska Spoljna obaveštajna služba tvrdila je da su biološke aktivnosti Severne Koreje uglavnom defanzivne prirode. Izveštaj je naveo da su različiti istraživački instituti, univerziteti i medicinske ustanove angažovani u "primenjenim vojnobiološkim istraživanjima" i da se "bio agensi testiraju na ostrvskim teritorijama koje pripadaju DNRK" Slično tome, izveštaj švedske Agencije za istraživanje odbrane iz 2005. godine da bi Severnoj Koreji bilo veoma teško da razvija biološka oružja zbog ekonomskih i infrastrukturnih ograničenja, kao i nepovoljnog stanja u relevantnim granama industrije. Nezavisne procene Istraživanje Centra za studije neproliferacije Džejms Martin iz Montereja iz 2019. ukazuje da Severna Koreja razvija saradnju sa inostranim naučnicima kako bi unapredila sposobnosti u oblasti biotehnologija i izgradnje pogona za istraživanja iz toj oblasti. Takvi napori prema analizi Njujork tajmsa mogu da se povežu sa nastojanjima Pjongjanga da razvije biološka oružja. Prema proceni stručnjaka iz Bulletin of the Atomic Scientists , razumevanje navodnih napora Pjongjanga na razvoju biološkog oružja zahteva dubok uvid u stanje prirodnih i medicinskih nauka u toj zemlji. Stav ove organizacije je da, bez čvrstih temelja u ovim oblastima, uspešan razvoj funkcionalnog programa biološkog naoružanja nije moguć. Istorijski primer Sovjetskog Saveza, koji Bulletin of the Atomic Scientists navodi kao relevantan, pokazuje koliko je modernizacija nauke ključna za napredak u ovoj oblasti. Sovjetska nauka, usled političkih čistki i pseudonaučnih teorija poput onih koje je propagirao Trofim Lisenko , trpela je ozbiljne posledice tokom 1940-ih i 1950-ih. Lisenkova teorija, koja je negirala genetiku i druge osnovne principe moderne nauke, dovela je do eliminacije brojnih kompetentnih naučnika. SSSR je tek nakon godina intenzivne modernizacije, uz međunarodnu saradnju, uspeo da uspostavi infrastrukturu sposobnu za podršku programima biološkog naoružanja. Prema ovoj analizi, Severna Koreja bi se mogla suočiti sa još ozbiljnijim izazovima, s obzirom na decenije sankcija i ekonomske stagnacije. Isto istraživanje ukazuje i na značajne prepreke s kojima se Severna Koreja suočava u pogledu infrastrukture i naučnih resursa. Izveštaji o stanju zdravstvenog sistema sugerišu slične probleme i u prirodnim naukama. Loš kvalitet javnog zdravlja, takođe, povećava rizik od nesreća u biološkim istraživanjima, što bi moglo ugroziti pokušaje režima da prikrije potencijalne aktivnosti na ovom polju. Bulletin of the Atomic Scientists naglašava i propagandnu strategiju severnokorejskog režima, često korišćenu za projiciranje slike moći. Primer toga je poseta Kim Džong Una biotehničkom institutu 2015. godine, gde su prikazani moderni laboratorijski pogoni za proizvodnju pesticida. Stručnjaci ove organizacije smatraju da je verovatnije da je taj događaj bio propagandni potez nego stvarni dokaz o naprednim kapacitetima za biološko naoružanje. Zaključno, prema analizi Bulletin of the Atomic Scientists , dok je moguće da je Severna Koreja sprovela ograničena istraživanja u oblasti biološkog naoružanja, nedostatak stabilne naučne baze, kontinuiranog finansiranja i infrastrukture predstavlja značajne prepreke za masovnu proizvodnju ili sofisticiranije primene biološkog oružja. Međunarodni okvir i verifikacija Severna Koreja je potpisnica Konvencije o biološkom i toksičnom oružju (BTWC) od 1987. godine. Međutim, BTWC nema mehanizam za verifikaciju, što otežava procenu stvarnog stanja programa biološkog naoružanja u Severnoj Koreji. Institucija verifikacionog režima za ovaj sporazum omogućila bi ne samo prikupljanje preciznijih podataka o programu Pjongjanga, već bi i pružila osnovu za rutinske inspekcije koje bi mogle da spreče dalji razvoj biološkog oružja.

Biotehnološki institut u Pjongjangu (foto: belfercenter.org/Google Earth) Severna Koreja, poznata po strogoj izolaciji i tajnovitosti,...